"Treba porasti do jednostavnosti." ~Ivo Andric
"Opraštanje je miris koji ljubičica ostavlja na peti onoga ko
je zgazi."
~ Mark Tven
Koliko je zaista tesko oprostiti? Oprostiti je vrlo
jednostavno ako podjemo od sebe i shvatimo da mi na ovome svijetu nemamo nista.
Kao od majke rodjeni, goli smo. Ne moze niko da nas povrijedi ako od njega ne
ocekujemo nesto, ne moze niko nista da nam oduzme jer mi zaista nista ne
posedujemo. Kada to shvatimo, stvari su mnogo jednostavnije.
Dobro znana
recenica: “Da sam na mjestu tog covjeka, ja bih postupila drugacije”, “Ja nisam
kao on i nikada ne bih mogla da budem takva.” – To su samo puste lazi i zablude. Da si na mjestu tog covjeka koga okrivljujes za lose postupanje, onda
bi na njegovom mjestu osjecao upravo ono sto on osjeca, imao proslost upravo
onu koju on ima, i imao misli reprodukovane tim nacinom njegovog zivota I onoga
sto mu je trenutno na dusi, tako da vjeruj mi, uradio bi upravo to sto je i on
uradio.
Losa covjekova osobina jeste da se poredi sa drugima. Da postavlja sebe
ispod ili iznad nekoga. S kojim pravom? Ta vasa ljestvica: “On ili ona je meni
do clanaka, koljna i sl..”, dragi moji ne postoji. Vi ne vidite potpunu sliku o osobi, ne
vidite dobrog i loseg vuka i ne vidite da smo svi mi u osnovi isti. Svako od
nas je mogao da bude rodjen kod roditelja koji su cinili sve samo nisu bili
roditelji, mogli su da nas siluju, tuku sve do iznemoglosti, da vas tjeraju da
kradete i ubijate za njih, tako ste rodjeni, niste znali za bolje. A mogli smo
da budemo rodjeni kod imucnih roditelja, cija je dobrota daleko poznata, da nam
bude sve na ovom svijetu prinjeto na tacni, i da za bol kuci nikada ne saznamo.
Da li bi bili drugaciji? Pustite DNK, pricam o dusi. Vasa je dusa ista u dvije
razlicite porodice. A onda odrastete i pocnete da razmisljate svojim mozgom.
Ovi iz prve porodice se po prvi put srecu sa ljubavlju, a ovi iz druge se po
prvi put srecu sa bolom I izdajom. Kako ce prihvatiti napacena dusa ljubav?
Hoce li joj vjerovati, hoce li joj dopustiti da je obuzme? A kako ce se uvijek
zasticena od ruznih stvari dusa boriti sa bolom, patnjom, izdajom? Hoce li je
to slomiti, hoce li biti jaka? A one su iste…
I zasto osudjujes tog jadnog
covjeka umjesto da mu pomognes? Zapitas li se kada, da je on na tvom mjestu, da
li bi bio bolji? On je dobar covjek, samo trebas imati oci(srce) da to vidis cak i kada dobru dusu niko ne vidi. Zelis da budes drugaciji, bolji? Dokazi to tako
sto ces vidjeti i traziti ono bolje u ljudima. Sta je tebi potrebno? Da te neko
voli, postuje, da ti se divi, da te mazi? On je bas kao i ti. Svi smo rodjeni
sa istim potrebama ali smo drugacije vaspitavani i drugacije smo odrastali.
Kada budes pozelio na nekoga ruku da dignes sjeti se da je on bas kao i ti i zapitaj se sta bi tebi bilo najpotrebnije da ti neko da u trenutku kada bi se
ponasao kao on. I vidjeces, desice se cudo.
Нема коментара:
Постави коментар